Od samog početka pratimo sudbinu središnjeg lika, sluteći njegovu zlosretnu kob. Stankova krajnje senzibilna priroda u tragičnom je proturječju sa svijetom koji pristaje samo na snagu i beskompromisnost. Osim što se ne osjeća ni kao građanin ni kao seljak, osim što ga više ništa ne vezuje za rodno mjesto, svaka slutnja ugode u tog tipičnog šimunovićevskog homo duplexa duboko je kontaminirana osjećajem boli. "Od ljubavi se ne možeš sakriti nigdje, isto kao ni od smrti", reći će jednom zgodom Stanko, navješćujući tako krivudavu putanju vlastite sudbine. U romanu "Tuđinac", manje poznatom od njegovih glasovitih pripovjedaka, Šimunović je ponudio staru i uvijek aktualnu priču o muškarcu i ženi koje njihova prekomjerna osjećajnost gotovo željeznom logikom vodi prema neželjenom finalu.

Apart from the fact that he feels neither as a citizen nor as a peasant, nothing binds the main protagonist to his place of birth in this typical Simunovic work about homo duplex, deeply contaminated with a feeling of pain.